Čini me se da je bilo davno to vrijeme kad sam mogla pisati bez razmišljanja. Prepustiti se riječima i pustiti da me vode. Čine se tako visoko iznad te minute koje sam provodila od srca se smijući,ne diveći se sama sebi zbog toga.
Promijenila sam se i to mi se nimalo nesviđa. Stvari koje su mi se prije godinu dana podrazumijevale same po sebi polako su počele blijedjeti. S njima i moja snaga da tražim onu sebe kakvu želim.
Tek neke banalne situacije potaknu me da poželim učiniti nešto. Kad odbijem izaći vani vikendom ili kad shvatim kako mi je samo naporno upoznavati nove osobe. Ali nova ja se čini tako nedodirljiva! Želim je stisnuti u kut,uhvatiti za središte i elegantnim potezom slomiti na tisuće komadića. I sad mi kroz uši odzvanja zveket koji bi proizvelo njeno lomljenje.
Sama sam sebi naporna i u tome je srž problema. Natjeram se svako malo izaći vani. Zvukovi pjesme na koju sam nekad padala u trans. Sad sjedim uz rub plesnog podija i molim se da me što manje ljudi pita koji mi je vrag.

Da znam da će biti bolje nebi me diralo ovo. Pitanje dana još uvijek ostaje prolazim li ja kroz pubertetsku krizu ili je ovo početak formiranja moje ličnosti?

svaki put kad slusam glazbu ucini mi se da je jednostavno. slatko je to sto je ona usamljena,a njihove krupne sitne prepirke i svađe romanticne. ona vara decka,ali zeli prestati. on ludi,a ne zna da je vec poludio. mali zeko place jer je razbio nogu. preslatko.
boze zelim kuci. u hladnu mracnu usamljenu sobicu izljepljenu izolir trakama. sa vratima-toboganom bas kao kod teletabisa.
ne volim ljude.

zelim ovo poceti s tobom. tako sve treba poceti i zavrsiti.
jednom si pricao o bojama a ja sam rekla da si mi dodao jednu vise. nemoguce otipkati rijecima koliko je istina. prolazili su mjeseci i mislila sam da te volim. bilo je proljece i mislila sam da je to ljubav.
znas onaj osjecaj kad duboko udahnes hladan jutarnji zrak i osjetis ga kako struja po svakom pospanom dijelicu tebe?
danas znam nesto drugo. mislim da znam.
ljubav je najvise sto u trenutku mozemo dati? ljubav je najvise sto dozvolimo dati?
ne. ljubav je korak vise od toga. mali korak preko grube crte. ljubav je korak preko svojih granica.
korak je podizanje. a granice su nase. ne, mislim da ne mozemo sami preci preko nje i u tome su boje. mora postojati netko tko ce te podici. voditi za ruku dok ti zmiris kroz povez na ocima.
prepustiti se.
ne pricam o kidanju granica osobnosti. ne mislim ni na njihovo modeliranje. u glavi zamisljam granice predanosti.
granice nesebicnosti, granice spontanih reakcija iz kojih prica ljubav. granice prebiranja po rijecima koje je zacahurila paucina. i granice izgubljenih ideja o bijegu. sada nepotrebnih,zaboravljenih.
17 godina i petnaestak dana na ovom svijetu. osjecam da te toliko dugo (kratko?) volim.
izgubila sam se u vremenu i to mi se svidja. lagano mi se vrti u glavi a na pamet mi padaju smijesne ideje. i taj osjecaj da lebdim.
volim te.
i ako sam u krivu to je valjda jedini nacin da dodjem do istine. plovim mirna.